25.

Opet nakon nekoliko mjeseci uđem na blog, obavezno pročitam svoj stari post. U prošlom postu sam pisala kako mi je 2019.godina bila divna. I jeste, stvarno jeste. Nadala sam se boljim stvarima u ovoj 2020.ali,sve je otišlo u kontra smjeru. Prvo, sama korona, zatvoreni svi u kuće, te maske, te sva potrebna oprema. Nisam radila. Bila sam kući. Ne mogu reći da mi je bilo dosadno, uvijek sam imala neku zanimaciju, a sad kad sagledam sve, kamo sreće da je ranije sve to počelo i sve se zatvorilo. Ne zbog korone, nego da sam imala šansu više vremena provesti sa svojim ocem. Mama i ja smo se pridržavale svih mjera, prve smo počele sa maskama, ne zato što smo bile jedne od onih koji pretjerano vjeruju u taj virus, šta li već. Nego zbog tate… Čuvale smo sebe, da se ne bi on zarazio, ipak je bio kronični bolesnik. Međutim, na kraju, ne uze mi korona oca, nego sudbina. Čuvale smo ga, ali Allahu dragom je bio miliji. Nedostaje, svaki dan nedostaje sve više. Svi kažu da vremenom bude lakše, kroz mjesec dva. Eto ja kažem ne bude lakše. Sad će puna 4 mjeseca kako ga nema, i sve je teže i teže. 26.07.mu je trebao biti rođendan. Umjesto torte, odnijela sam mu buket. Boli to, teško je… Znam da je to sudbina, da je to od Allaha, ali boli… Vratili su mi se učestali napadi panike, iz dana u dan sve jače i jače. Trudim se izbjegavati tablete, ali nekad jednostavno moram. Pritisak u prsima ubija, guši, borim se sama sa sobom. Ali ujedno se i prepuštam napadima, sve je to posljedica stresa, što se više opirem gore je.

girlonfire08
Srce samo jednom iskreno zaigra, samo jednom osjeti pravu i iskrenu ljubav. Sve druge ljubavi ogrebu srce, ali ta jedna prava ljubav ukloni sve moguće ožiljke!

2 komentara

Komentariši