22.

Radni dan. Uobičajeno, nema nigdje nikog. Snijeg polagano zatrpava. Ugodno ga je gledati dok pada i prekriva sve u bijeli pokrivač. Nekako, ne mogu da shvatim narod koji nosi kišobran kada pada snijeg. Eto, možda je to nešto do mene, ali ja tako uživam u svakoj pahulji koja se spusti na mene. Ali, nismo svi isti naravno. Ne bi ni valjalo da smo svi isti. Napokon se tako lijepo osjećam u svojoj koži. I do sad sam, ali sad sam nekako “rahat” od svega. Uvijek sam se za nešto sikirala, uvijek me nešto jelo iznutra. Sad sam, bukvalno digla ruke od svega. Jednostavno, neka sve ide svojim tokom. S tim da ja sebe samu trujem, grizem, ubijam, neće ništa pomoći niti promijeniti, jer svejedno će ići svojim tokom.. Izabrala sam onaj “najbezbolniji” put. I sviđa mi se ovako. Ramišljala sam o svim tim svojim “ljubavima”, ljudima koji su mi slomili srce, mogla bih napisati knjigu o tome. Odavno već pišem, volim pisati, uživam u tome. I imam već knjigu koju pišem, već duže vrijeme. Pisati nije reći “E odoh sad da napišem knjigu” i napisati. Tu treba mnogo volje, truda i borbe. A ja je imam, i znam da to mogu. Kada završim sa ovom knjigom, znam da ću zasigurni krenuti pisati o svojim “ljubavnim iskustvima”, i to će biti po prvi put da ću pisati nešto što se tiče lično mene..

girlonfire08
Srce samo jednom iskreno zaigra, samo jednom osjeti pravu i iskrenu ljubav. Sve druge ljubavi ogrebu srce, ali ta jedna prava ljubav ukloni sve moguće ožiljke!

1 komentar

Komentariši