18.01.2019.

21.

Gledam sad ovaj svoj blog, često brišem stare postove. I ono razmišljam, neće više biti potrebe za tim. A onda sjedem, posvetim se da isčitam sve, pa nađem opet hrpu nekih gluposti koje treba ukloniti.. Valjda nije samo meni tako. Prolaze godine, sve tako brzo prolazi i odlazi. Kao da sam jučer dobila otkaz i našla drugi posao, sad je već dvije godine prošlo od toga. Nikako ne mogu da shvatim da je tako brzo sve prošlo... Naišao mi je neki čudan period. Želim porodicu, želim ljubav. I dalje imam ono neko "slijepo" vjerovanje u ljubav. Davno sam to prerasla, ali ona djevojčica u meni vjeruje. Ona me i održava u životu, čini me jakom, da sve nedaće prebrodim sa osmijehom. Težak je ovaj život, ali mislim da je mnogo lakše kad je u dvoje. Kada imaš s kim da podijeliš i dobro i loše. Ali, sve bude u svoje vrijeme, dovoljno je samo vjerovati.. Često se sjetim Mije, njenog i Admirovog bloga. Često odem na njen blog i čitam njene postove. Bila je mlada, mlada je otišla... nikad nije pisala o tome da li je bolesna, da li ima nekih problema. Doduše, nije to ni trebala da piše. Iako je nisam lično poznavala, bila mi je mnogo draga. Bila sam sretna zbog njene sreće, uživala sam u njenim postovima. Sa radošću sam čekala svaki njen post. A onda, nešto je zatajila, dugo nije pisala. Ja se radovala, možda je najzad zatrudnila, možda im se san najzad ostvario. A ona, ona nas napustila zauvijek. Otišla na bolje mjesto. I danas se pomolim za nju da joj dragi Allah podari lijepi džennet. A nama, barem meni, uvijek će ostati u predivnom sjećanju. Neko tako dalek, a tako drag.


Noviji postovi | Stariji postovi


Posts.



Credits

Counter: 12793

Prilagodila: HoneeyBee